Život moje majke Rođenje Život moje majke Marije Obad, rođ. Vrtarić, započinje hladne slavonske zime, 4. siječnja 1920., u Piškorevcima kod Đakova. Njezina majka Franciska Vrtarić, rođena Stolišić, inače seoska babica (primalja) prije nego što je rodila malu Mariju ostala je bez muža Luke Vrtarića kojeg je kao i mnoge Slavonce u to vrijeme pokosila sušica (tuberkuloza). Prve godine života tako je provela s didom (Bono Stolišić) i bakom (Marcela Stolišić) koji su relativno dobro živjeli vodeći seosku birtiju, trgovinu i mesnicu. I oni su bili samo stranci među Šokcima u Piškorevcima jer su zahvaćeni propašću salaša i neimaštini nakon Prvoga svjetskog rata doselili iz Bačke, sa salaša u blizini Sombora. Njezina majka Franciska ostala je tako udovica samo nekoliko mjeseci nakon udaje za tadašnje pojmove bogatog Slavonca, čiji šokački korijeni sežu nekoliko stoljeća ranije. Mnogobrojna obitelj Vrtarića, čije se bogatstvo mjerilo u katastarskim jutrima zemlje i bezbrojnoj sitnoj i krupnoj stoci, sinu Luki dodijelili su najbolje zemljište u središtu sela (odmah preko puta crkve). Tu su započeli gradnju kuće koju je, nažalost, uz puno muka i građansku plaću kao primalja sama dograđivala i podizala za svoju kćerku Mariju - Seku (Sekica), kako su je od najranije mladosti zvali. Njezina majka Franciska imala je sestru Agatu i brata Antuna koji je nezadovoljan životom u Slavoniji otišao prvo u Španjolsku, a zatim u Argentinu iz koje se više nikad nije javio obitelji. Babica Franca ostavila je značajan trag u Piškorevcima gdje je radila blizu četrdeset godina i porodila gotovo sve Piškorevčane u razdoblju od 1925. do 1958. godine. Piškorevci su bili veliko selo s oko 3000 stanovnika, općinskom zgradom, poštom, školom, katoličkom crkva Svetog Preobraženja i grkokatoličkom crkvom. U selu je uz najbrojnije Šokce bilo Rusina, Slovaka, Mađara te nešto njemačkih obitelji i doseljenika iz Hrvatskog zagorja. Živjelo se skromno i složno, veselilo se blagdanima, kirbaju, bušarima, ljetnom vršenju žita, prelu, druženju na seoskim zabavama... Djetinjstvo Godine 1925. odmah nakon što je u Zagrebu u Petrovoj bolnici baka položila ispit za primalju i počela raditi na području Piškorevaca i nekoliko okolnih sela, na nagovor seoskog svećenika primila je u svoju kuću mladu četrnaestogodišnju Splićanku koja je trebala roditi nezakonito dijete. Porod je uspješno obavljen. Rođeno je muško dijete kojeg su nazvali Milan. No nekoliko dana nakon toga mlada Splićanka vratila se u svoj kraj ostavivši malog Milana, pa je tako moja majka dobila "brata" s kojim je živjela u dobrim odnosima i koji je postao dio obitelji. Njegova prava obitelj nikad se više nije javljala. Marija Vrtarić pohađala je osnovnu školu u Piškorevcima, a kako je bila dobra učenica njezina majka ju je nakon "opetovnice", odnosno petog razreda, odlučila upisati gimnaziju u Osijeku (1934. godine). Tu je i stanovala kod njezine sestre Agate (Jagice) koja je imala četiri kćeri sličnog uzrasta. Život u Osijeku sa sestričnama Mirom, Zlatom, Nadom i Zorom bio je zabavan, ali obitelj Kochansky zbog posla je morala preseliti u Zagreb. U Zagreb u Radišin dom otišao je i Milan. Ostavši sama u Osijeku, majka je više nije mogla financirati pa se Seka vratila u Piškorevce ne završivši nikad gimnaziju. Život na selu za mladu osobu uoči Drugoga svjetskog rata bio je prepun briga, ali i lijepih i tužnih druženja s vršnjacima, posebno sa susjedima Gečić gdje su bile četiri sestre i brat sličnog uzrasta, koji su svi u nekoliko godina umrli od tuberkuloze. Preko puta njezine kuće bila je također kuća s mladim ljudima. Osmero braće i sestara obitelji Obad iz Zagorja. Tu je i planula ljubav moje majke i mog oca. No ratne neprilike poremetile su planirano vjenčanje. Otac je najprije regrutiran u domobrane, ali zbog bolesti ostaje u Zagrebu. Kada se oporavio, uz pomoć prijatelja zaposlio se u ZET-u, najprije kao kondukter, a zatim je bio vozač sve do kraja rata. S obzirom da je u Zagrebu već nekoliko godina živjela teta Jagica, moja majka je sve ratne godine vrlo često bila kod nje. Razloga je bilo jer tu je radio moj otac, ali i zbog toga jer je u Slavoniji ipak bilo hrane koju je Seka vlakom donosila za tetu, a dio za svog budućeg supruga. Rat u samom selu Piškorevci nije bio toliko žestok, ali je vrlo često bilo iznenadnih granatiranja. U našoj kući, koja se donekle smatrala građanskom, a u kojoj su već prije rata stanovale seoske učiteljice, njemački časnici priređivali su zabave, život za mlade ljude tekao je bez nekih velikih trauma. Susjedi folksdojčeri, Burgeri uvijek su bili blagonakloni prema mojoj baki - primalji koja je i njihovu djecu porodila i bila nekakva zaštita u ratnim godinama, iako su znali da je mamina obitelj (Vrtarići) vrlo radikalna (predratni HSS-ovci) koji su se odmah u počecima rata opredijelili za partizanske redove i otišli mahom u planine Krndije i Papuka, gdje je bila čvršća jezgra NOB-a. Brak i obiteljski život Ratni vihor je prošao. Moj otac, Milan Obad, vratio se u Piškorevce, zaposlio kao trgovac i oženio majkom 1947. godine. Živjeli su u bakinoj kući, a majka kao domaćica preuzela je dio kućanskih poslova od bake koja je bila u najboljim godinama i kao zdravstvena radnica vrlo aktivna u nekoliko okolnih sela. Ja sam se rodio 1949. u Osijeku jer baka nije htjela porađati vlastitu kćer, a čini se da je bila i svjesna kako ću se roditi carskim rezom. Prisjećam se i danas pedesetih godina i maminih priča kako se selo obnavljalo, kako se slušao radio na baterije jer u selu nije do 1954. bilo struje, kako se putovalo na Zagrebački velesajam, navijalo za nogometni klub "Ratar", pjevalo u pjevačkom društvu „Zora“, ili uživalo na vatrogasnim zabavama i kirbajima. Društvo im je uglavnom bio seoski učitelj Maštrović iz Nina i njegova supruga koji su dekretom zaposleni u Piškorevce, grkokatolički svećenik Kopćanski, naš svećenik Nikolin i tatin suradnik Šlajs i neki drugi. U školi bi se slavile nove godine, državni praznici, rođendani. Harmonikaš Jani vjerno ih je pratio na svakoj zabavi. Kod njega sam kasnije naučio svirati harmoniku. Dolazak u Zagreb (ili preseljenje) Moje odrastanje roditelji su ipak željeli vidjeti u velikom gradu i tako smo se godine 1960. preselili u zagrebačku Dubravu. Život se tada u mnogome i za moju majku Mariju promijenio. Lagodniji seoski život je nestao. Majka se bavila kućanskim poslovima, a otac je radio po cijele dane u trgovini. Baka je imala malu mirovinu, a svi su željeli kuću u Dubravi osposobiti za normalan život. Sve što se zaradilo ulagalo se u kuću. Sami su gradili ne samo kuću, već i financirali zajedno sa susjedima kanalizaciju, vodovod, asfalt, telefon. No to sve nekako je učvršćivalo dobrosusjedske odnose, naročito sa susjedima Jelencima, Jovićima, Pipinićima, Pletzovima…i drugima. Naša kuća je početkom 1960-ih bila i središte okupljanja mladih ljudi koji su dolazili u Zagreb. Moja majka voljela je druženje, a imala je i osjećaj za komunikaciju i savjetovanje svih Slavonaca koji su tražili bolju budućnost u velikom gradu. Kuća u Dubravi bila novogradnja (tzv. zadružno naselje za prosvjetne radnike i umjetnike), relativno velika, s dvije sobe i kuhinjom i kupaonicom te dvorištem u kojem se sadilo prijeko potrebno povrće i nešto voća. Moji roditelji kuću su kupili od poznatog fotografa Nenada Gattina koji je planirao tamo urediti atelje, ali zadružno naselje od velikih planova, tramvaja, bazena, kulturnih ustanova - ostalo je samo predgrađe Zagreba. Da bi otplatili kredit za kuću povremeno se jedna soba i iznajmljivala podstanarima tako da nas je tih godina uvijek bila „puna kuća“. Kako je to već bilo uobičajeno ljeti bi nam dolazila rodbina, najčešće moji bratići i sestrične na ferje, a ja bih k njima u Slavoniju. Godinu dana tako je kod nas stanovala i Jasminka, kći maminog brata. Krajem šezdesetih porast standarda osjetio se i u našoj kući. Prvim fićekom odlazilo se u Slavoniju, Zagorje, toplice u okolici Zagreba. Otac je već stekao niz prijatelja u Zagrebu, a najviše su se družili s obitelji Bože Kale i Felicija Barišića. Sa suprugama Anom i Majom majka je prijateljevala do zadnjeg dana. Slavila bi se posebno blagdan Svijećnica, 2. veljače, kada je majci bio imendan, a tog dana su se i moji roditelji vjenčali pa se slavila i godišnjica braka. Bile su to nezaboravne proslave uz pjesmu i ples cijelu noć, a tek se pred zoru odlazilo kući. Najčešće društvo na tim slavljima bila je obitelj Kochansky, tatin brat Janko i njegova obitelj, prijatelj iz mladih dana Alojz Topolovac, rodbina iz Donje Stubice, Repari i Lenci, te susjedi - komšije kako smo ih mi Slavonci zvali. Najbolje godine u Zagrebu Zagreb kao nova sredina u kojoj sam proveo djetinjstvo i mladalačke dane mojoj majci i ocu nije pružao neki poseban život ili zadovoljstvo. Sva moja prisjećanja vežu se uz njihovu stalnu želju da poboljšaju životne uvjete stanovanja pa su tako 1970-ih godina dogradili kat, a nedugo zatim uredili još jedan stan u potkrovlju. Sve je to bilo u nekom grču kredita koje je dizao otac, jedini zaposleni u obitelji. Zadovoljstva i veselja bili su poneki roštilji, opremanje kuhinje, kupaonice, nabavka televizora i hladnjaka. Veselili su ih moji uspjesi i moj životni put, matura, završen fakultet, prvi posao, brak, unuci. Nažalost, u osamdesetima smo se počeli osipati. Godine 1983. umrla je baka Franca, nedugo zatim 1987. moj otac, a onda je devedesetih započeo rat. Neko zajedništvo s familijom tih ratnih godina opet me podsjećalo na šezdesete i prve dane u Zagrebu. Bila nas je prepuna kuća, u nekim trenucima čak osamnaestero, uglavnom rodbine iz Osijeka. Moja majka na prijelazu u novo tisućljeće imala je 80 godina. Izvrsno se osjećala i obavljala kućanske poslove kao u mladosti. Prisjećam se jedne radioemisije Voje Šiljka koji je na početku 21. stoljeća vodio kontakt-emisiju o tome da nešto o sebi kažu ljudi koji su upravo navršili osamdesetu. Nakon nekoliko slušatelja koji su kukali kako im je teško, kako ih muči bolest, kako su ostali bez svoje djece - javila se moja majka s toliko pozitivnog razmišljanja o životu da je autor gotovo desetak minuta s njom razgovarao o tome kako i u osamdesetim život može biti lijep. I zaista, ona je od tog dana proživjela još petnaestak godina, veseleći se životu, svojoj kući, unucima, proživljavajući i živući sa svim političkim promjenama koje je pomno pratila na televiziji. No zadnje dvije godine počela je zaboravljati i u trenucima samoće po cijeli dan bi se pakirala i planirala povratak. Kada smo je pitali kamo ide, odgovorila bi začuđeno: „… pa u svoju kuću, u Slavoniju, kod svoje mame...“ Kako je i u godini kada je umrla išla s nama na more, ta putovanja su za nju bila veliko veselje. Tko zna što je sve promišljala tada u svojoj glavi. Umrla je mjesec dana prije svoga 95. rođendana. Zapravo, ozbiljnije je bolovala samo dva mjeseca i to su bili teški dani i za nju i za sve nas ukućane. U nedjelju 23. studenog ujutro smo oko 9 sati zajednički popili kavu, razmijenili nekoliko riječi, a u 10 je legavši u svoj krevet mirno otišla na drugi svijet.