Kako sam u prisilnoj izolaciji otkad je Zvonko (muž!) umro 2014g. radi Gorana (sin; 100% invalid), tek sam danas, "guglajuči" kako bi saznala nešto o dragim ljudima, tek sam danas saznala da je Slobodan preminuo. Mili bože, (ja, ateista) 10 (i slovima: deset) unučadi. Stvarno, blago tebi. Znam da mi je još Slobo pričao kako to izgleda kad se svi skupe (a onda ih nije bilo toliko) i kako ti imaš nezamislive obaveze obaveze s kojima se uspješno nosiš i kako se i on uključuje, ali je njegov dio obaveza daleko zabavniji (animiranje unučadi). Stvarno me rastužilo, ali, imao je s tobom lijep život. To malo ljudi ima. Nažalost, da se sretnemo na ulici, ne bi se ni prepoznale! Ali ste mi ostali u predivnoj uspomeni u onom stančiću, u čaju u finim tankim šalicama od kineskog porculana, u klaviru za dijete- djecu, u Slobinom angažiranju oko vođenja na kupanje djece i iz susjedstva. A ti si bila tiha, nenametljiva. Jasno, jer se sa Slobom znam još iz Skoplja, ali mi se sada čini da si ti, uz njega, uvjek bila "tiha pozadina", odnosno podrška. Uostalom, malo ću reminiscencirat vrijeme mladosti, a to je uvjek ugudno. Nadam se da sam i tebe navela na to. Mirjana Pejaković