Nenad moje saučešće povodom smrti oca ; javi se na arkannen@hotmail.es ; Mislim Nenad da smo bili skupa u Novom Mestu

Cijenjenoj obitelji UGRINA, nisam odmah čuo za odlazak Joze i jako me je vijest rastužila. Upoznao sam ga pred mnogo godina dolaskom u povijesni Institut odmah nakon studija u Zagrebu. Voljeli smo iste teme, ali je on u tomu bio već dugo godina mučeći se s poviješću radničkog pokreta u Dalmaciji, s biografijama ljudi koji su bili stigmatizirani i otjerani. U tim 60-tim i 70-tim godinama 20.st. Jozo je bio među prvima koji se bacio na posao i nastojao doći do istine u vremenima kada to, uostalom kao i nikada, nije bilo lako. Prvi podaci koje je istražio i objavio bili su pionirski koraci o povijesti radničkog pokreta koji je činio značajnu komponentu naše nacionalne povijesti. Izvora je bilo malo, često se sve svodilo na razgovore sa sudionicima, a to je značilo ulaziti u sudbine onih koji su sve izgubili. Nastavljao sam tamo gdje je on stao u novim uvjetima i pred arhivskom građom širom Europe. Jozo nije podlijegao autoritetima vlasti i pojedinaca, radije se povukao i odnio sobom niz tajni koje su do danas ostale nepoznate. Razgovori s njim otkrivali su mi hrabar lik mladića koji je rano krenuo putovima slobode i borbe za neki drugačiji svijet. Ti ga rani snovi nikad nisu napuštali, pa i kasnije kada je u svojim tekstovima nalazio načina kako da sve to približi mladim ljudima. Bio je ponosan na svoje sinove, okružen ljubavlju svoje obitelji i supruge Hanje. Znao je da je hrabrost preskočila neke generacije i ljude, da posao povjesničara ostaje u sjeni kao i životi onih čija se imena rijetko ili nikada ne spominju u vremenu koji tako ludo klizi....Kako bilo Jozo Ugrina u uvjetima koji su daleko od tolerancije i razumijevanja otkriva istine koje dodiruju srca motiviranih čitatelja koji i sami udaraju na nove prepreke i raskole koji se otvaraju....Zavjesa pred njegovim djelom za mene nikada neće biti zatvorena!